|
|
| < | rujan, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Broj posjetitelja na ovom čudu:
Burekđinica
Markan
Micko
Anjica
Petar
Plavuša
Jozo
:I;S:A;C:
Buzi
"konkurencija"
I wonder if I'll see you again...
DOBRI PRIJATELJI
Tvoje lice poput uhode me prati
Kroz preduge uvode
Spotičem se nespretno o riječi
Koje sam pripremio
Stojim pokraj sebe i s gađenjem
Slušam kako te obrađujem
Pričam ti o vezama, o nama,
Bitangama i princezama
I krene kao loš refren
Koji te rastužuje
Da si ti nježni cvijet, a ja probisvijet
Što te ne zaslužuje
Reci zašto ne bi htjela
Imati me za prijatelja
Evo ja ću biti tvoj najbolji drug
Pa svrati na kavu ili na fuk
Tvoje lice poput uhode me prati
Kroz preduge uvode
Spotičem se nespretno o riječi
Koje sam pripremio
I nikoga ne muči pitanje smiješno
Dok se rastajemo u idili
Kako ćemo samo ostati nešto
Što nikada nismo bili
I krene kao loš refren
Koji te rastužuje
Da si ti nježni cvijet, a ja probisvijet
Što te ne zaslužuje
Reci zašto ne bi htjela
Imati me za prijatelja
Evo ja ću biti tvoj najbolji drug
Pa svrati na kavu ili na fuk
Ja sam ja
volim licemjerje, lazi, sve oblike zla i okultnog. Radujem se svakoj nesreci drugima, mrzim ljude, propitkujem granice smrti, nadam se najgorem.
Sjetio sam se poznatog dijaloga iz filma A Few Good Men, dok sam išao nazad prema stanu. Da li stvarno želimo znati istinu? Naravno da ne. Ali tako često govorimo da želimo da su drugi prema nama makar iskreni ako ništa drugo. Stvarno želimo? To su samo isprazne riječi. Za istinu trebamo imati muda i dobar želudac da ju probavimo. Istina zna biti ponekad okrutna (ovisi kako na nju gledamo) pa radije živimo u neznanju. Neki su te sreće pa ne znaju dok drugi moraju prihvatiti istinu.
Istina je da dugo nisam pisao na blogu, pa više ni ne znam kako to ide, ali potruditi ću se. Mogao bih malo pisati o danima ponosa i slave ovoga bloga, tj. takozvanim danima ponosa i slave. „Konkurencija“ se ne bi složila da su to bili dani ponosa i slave. Nisu ni morali biti. Iskreno umjetnička vrijednost ovoga je možda na razini rada nekog osnovnoškolca ili još gore kojekakvih… (nisu njihova imena i djela vrijedna spomena). Ovaj blog ima dugu tradiciju, možda ne tradiciju objavljivanja novih radova, i kontinuiteta, ali postojanja i značenja (iako ne znam zašto postoji ovaj blog, bila je to tada, kada je osnovan, moda).
Da se malo vratimo istini. Pošto ne želimo znati (ili ne možemo podnijeti) istinu teško ćemo neke stvari razumjeti (ali blago tima koji žive u neznanju). Svaka naša akcija ima reakciju. Svako naše (ne)djelo ima posljedicu. Ima jedna priča koja može zorno ilustrirati ovo što govorim. Bio je utorak, ekipa se dogovarala da odemo malo do igrališta na nogomet. Zvali su me i nisam htio ići, jer morao bih onda nazad u stan po opremu pa se vraćati, ali ipak me nagovoriše. Možda ni to nije početak svega, ali da se ne vraćam dalje u prošlost i ne duljim s pričom. Sutradan, počele su se osjećati posljedice manjka forme: izgleda da sam uganuo nogu, a da to nisam ni primijetio, već kada sam se ohladio osjetio sam bol. Četvrtak. Cimeru je došao prijatelj i malo smo slušali glazbu, gledali tv, pili. Kasnije je još došlo ljudi i kada su se svi okupili bilo je vrijeme za krenuti u grad. Opet nastupam ja. Zbog noge nisam mislio ići, ali su me nagovorili i otišao sam. U gradu smo bili gdje je bila ne baš moja najomiljenija glazba, ali kamo svi tu i ja. Tamo sam sreo jednu prijateljicu… izlazak je na kraju ispao ok. Svaki moj postupak je imao neku posljedicu: da nisam otišao na nogomet ne bih ozlijedio nogu, da nisam išao u grad ne bih se tako zabavio, da nisam otišao s njima tamo, nego da sam ih nagovorio da idemo negdje drugo (nisu baš svi bili da idemo tamo) ne bih sreo M… I onda se pitamo što bi bilo da je bilo, ali istina je ono što je bilo, bilo je i to moram podnijeti. Ne možemo mijenjati prošlost, svoju prošlost gradimo sada i ovdje, ne jučer, ne prije godinu dana, ne u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti. I ako sada odlučimo ne poduzeti ništa ili ne odlučimo, tj. jednostavno ništa ne poduzmemo (budemo pasivni, iako se sada može raspravljati o tome da li je moguće biti pasivan) to će imati neku posljedicu koja će s naše točke gledanja za nas biti dobra ili loša. Globalno gledano to će biti samo jedna kap u moru koja mijenja sve.
Ovo sam počeo pisati prije 2-3 sata. Stotinu stvari me omelo i prekinulo misli, možda sam želio da ispadne drugačije ali ispalo je baš ovakvo kakvo je.
Dana 3., mjeseca rujna, godine Gospodnje 2009., u mojoj sobi.
Ja
Sjedim sam, ali ne i usamljen. Prijatelji moji daleko su danas od mene. Dugo ih ne vidje. Pitam se da li će me prepoznati, da li sam se promijenio? Šala mala, ipak nije tako puno vremena prošlo samo što mi je brada narasla, a ni šišanje mi ne bi loše došlo, ali pošto je recesija, a i zima je još, može to i pričekati. Za povratkom u svoj grad čeznem; vidjeti stara poznata lica i popiti koju s prijateljima.
Ima nešto tako nedokučivo, teško za opisati. Kako znati da je to to? Kako prepoznati pravi put, ne kažem ispravan, pravedan ili dobar put. Ono što je dobro za mene možda nije za druge. Kako uopće biti siguran. U većini stvari siguran sam, a za one koje ne znam... o njima ne razmišljam. Recimo siguran sam da postoji Bog, u to vjerujem, u Njega vjerujem. U ljubav sam siguran i nadam se da će se jednoga dana i meni ponovno dogoditi, ali više ne znam kako ju prepoznati. Koje boje su joj oči ili kosa, da li volim moj smisao za humor? Možda sam izgubio vjeru u ljubav?
Uskoro će pola 3, tako malo mi treba da... ne da zaspem... Samo trebam hodati sunčanom stranom ulice. Sada trebam otići spavati i probuditi se s nadom u bolje sutra. I da, to bolje sutra neće doći samo od sebe, neki vjeruju u sudbinu, ali sami se moramo potruditi da se ostvari ta sudbina i bolje sutra.
Sada mi se ne da pisati, idući puta ću napisati nešto bolje (nadam se).
Pozz
Nema ovo veze sa mnom. Jesi li siguran/na ti, koji/a čitaš ovo? …… Priča počinje ovako: bio je to dan, tako običan, temperatura zraka je bila… ma koga briga za temperaturu zraka, iako moglo bi se reći da je bilo prohladno. Njima to nije smetalo, njih je nešto drugo grijalo. Što to? Alkohol u krvi? NE! Kažu da čovjek kada se napije govori istinu i samo istinu, govori ono što mu je na pameti, otvori se. Gdje je istina? Želiš li znati istinu? Ne možeš podnijeti istinu. Gledaš u oči i kažeš: „Ne volim te“. Kažeš to i ne lažeš njoj/njemu, nego sebi. Srce ti jače lupa, glas ti je drhtav, ruke ti se znoje… Ma što ti je to trebalo, misliš da si toga vrijedan i bio bi ti dovoljan poziv jedan… Ali da se ja vratim na priču o njima ili o sebi, a možda je to baš priča o tebi, da tebi koji/a čitaš ovo… I tako bili su njih dvoje. Dvoje čije srce kuca kao jedno… Bojala si se što će društvo reći, mislila si da će biti kraj toj sreći. Kako je krenulo ništa s puta sreće nije skrenulo. Kasnije, ljubav se otopila, postali ste stranci. Plamen ljubavi ostao je zatočen u srcu nije bilo onoga vjetra da ga rasplamsa. Što se to dogodilo, što vas je to pogodilo. Mislio je da će utjehu s drugom naći. Ali tebe je volio, tebe je ljubio, za tobom je ludio. Da li si i ti suze krila, da li si i ti zbog toga s drugim bila? Kakvo je tvoje duševno stanje ja nemam toliko znanje… Ova priča nema kraja, oni je sami moraju dalje ispisati.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna.
I daje se na znanje
da za nekoga ovo možda i je sranje
a za nekoga njegovo stanje
Na semaforu crveno svijetlo, stojimo i razgovaramo. Kakav sam ja budala, vjerojatno ti je hladno, izašla si mene ispratiti, a nisi uzela jaknu, a ja to ne primjećujem. Sjećam se kada sam bio pravi kavalir i dao ti jaknu kada ti je bilo hladno…
U životu postoje neke stvari koje se ne zaboravljaju, neke osobe koje se zauvijek pamte. Upoznao sam neke osobe koji su mi sada pravi prijatelji, ali mislim da sam pravu prijateljicu upoznao tek kada sam tebe upoznao. To tada nisam shvatio; tako je to u životu neke stvari tek kasnije razumijemo. Ne želim puno pisati, nije to zato što ne bih imao što o tebi pisati, nego zato što mislim da te ne bih znao riječima opisati. Mislim da je jedna riječ dovoljna, a to je PRIJATELJSTVO.
Ne zaboravi da sam ti prijatelj i što to znači. 
BARNETT NEWMAN Vir Heroicus Sublimis
Latinski naziv slike u prijevodu znači: "Herojski i uzvišeni čovjek". Pogledaj koliko je velika ova slika (242 x 514 cm), približiš li se skroz nećeš ništa vidjeti osim crvene površine, površine boje krvi. Udaljiš li se i bolje pogledaš sliku vidjet ćeš dvije crte. Dvije crte kao dva puta: pravi i pogrešni put u našim životima. Moramo se ponekada odmaknuti da bismo vidjeli ono što nam se nalazi pred nosom, možda čak i sjesti da bismo mogli razmisliti…
Ne volim se praviti pametan i dijeliti savjete kao da sve znam (a ne znam). Znam jednu stvar: vrijeme prolazi Prijatelju. Vrijeme je da se trgneš iz tog svog zimskog sna. Došlo je vrijeme da pokažeš što znaš. Nije dovoljno da ti govore da si pametan, ali si samo lijen pa onda tako sve ide loše.
Koliko vremena izgubiš u jednom danu? Koliko prođe vremena u tvom danu, a da se nisi zabavio, odmorio, jeo, spavao… (ni ne znaš gdje je to vrijeme nestalo) To vrijeme možeš iskoristiti i za nešto pametno. Možeš napraviti nešto od svoga života. To je teško znam, i baš zato moraš to napraviti. Počni od malih stvari, odrekni se nekih loših navika. Sjedni i uči barem jedan sat dnevno, sutradan jedan sat i petnaest minuta, preksutra sat i trideset minuta...
Visiš za računalom i na internetu po nekoliko sati dnevno. Možda ti se nekada pokvarilo i nisi ga imao nekoliko dana. Da li ti je tada bilo teško ili si ipak osjećao pomalo i olakšanje? Je li ti se tada činilo da imaš više vremena, više slobode. Nikada ni ne razmišljamo koliko nas neke stvari okupiraju koliko smo postali ovisni. Čovjek od svojih špiljskih početaka stvarao je i izumljivao nešto novo da bi si olakšao život, zapravo je sebi gradio zlatni zatvor (ne nužno). Postali smo toliko ovisni o nekim stvarima, ponekada se ljudi čude onima koji ne nose mobitele.
Ne govorim ti da trebaš promijeniti svoj život u potpunosti, ne govorim ti da budeš savršen, to ne mogu ja, to ne možeš ti, ali možeš napraviti neku malu promjenu, neku iskru koja će zapaliti vatru u tebi. Ne trebaš ići prema svijetlu, u ovom mračnom svijetu Ti moraš biti svijetlo. Dosta je bilo pametovanja, dosta je bilo moga pisanja, ustani i kreni…
Acta, non verba.
Imas 4 godine, svijet oko tebe je ogroman (pa makar se on sastojao samo od obliznjeg parka i kuce). Jos se povremeno upiskis i ukakis, volis prste gurati bas tamo gdje ne bi smio, a onda ih iz tih mjesta nazad u usta. Usprkos svemu tome, i dalje si sladak cijeloj svojoj okolini, svi te maze-paze. Naravno, do tada je vec neka zaljubljenost pala, a i ucestalo se pipanje sisa zena koje te prime u narucje. Radis to s osmijehom i nitko se ne ljuti. Takoder, u kuci se krije neki tvoj nestasluk koji si napravio, a da staratelji nemaju pojma za njega.
E, upravo to je mentalna starost subjekta: Cici Pici [s'ise pis'e] XIX., francuska drolja
S mentalnim razvojem je davno stao, medutim kronoloski je od danas star oko 19. godina. Sto ce reci, vec je prozivio vise od 50% svog zivota.
E pa stari, nemoj umrijet bolnom smrcu.
Godina bijaše za pamćenje ili možda ne?!?! Gledajući globalno u svijetu i našoj domovini na svim razinama od političkih, ekonomskih, sportskih i ostalih zanimljive su se stvari događale.
Ali da li ćemo to stvarno pamtiti? Možda, ali je vjerojatnije da ćemo pamtiti one male stvari koje su se samo nas ticale, ili nas i naše okoline.
2007. godina je za mene bila… zanimljiva. Analizirajući po segmentima kao u horoskopu (obitelj, posao, ljubav, zdravlje) mogu reći da je u nekima segmentima bila uspješna.
1. Obitelj – kratko i jasno: sve po starome, sve u redu, opet duže vrijeme na okupu; nije se povećala obitelj, tj. nema novih članova za sada
2. Posao – tj. škola: vrlo uspješno, ima uspona i padova, ali usponi su uspjeli nadmašiti padove
3. Zdravlje – pucam od zdravlja
4. nisam preskočio, znam da mi je još ostala Ljubav; ah, ta ljubav: kod mene je stanje kao na EKG-u, kao kod mrtvaca na EKG – ravna crta, bez promjena, sve u redu.
A sada da ne dužim više želim vam od srca sve najbolje u 2008. godini.
Također sve najbolje svojim poslovnim partnerima i klijentima žele Budaleee d.d.
Ah, te žene. Vječna muka svakog muškarca, jedna od najvećih slabosti muškaraca (za neke su muškarce najveća slabost muškarci, ali ne bih o njima oni mi se blago rečeno gade…
). Vjerojatno najveći uzrok smrtnosti muškaraca (žene). Do toga zaključka dolazim iz pretpostavke da su se mnogi ratovi bojevali za ili zbog žene.
Zanimljivo, ali istinito: žene nekada mogu biti i prave guje otrovnice (ili sam to samo ja iskompleksiran nekim stereotipima). Moje mišljene je da su ipak žene dostojne ljubavi muškaraca. Žalim one jadnike koji bi se ubili radi žene. Zašto ih žalim? Oni bi si oduzeli život radi žene, to je jedan od najvećih grijeha (oduzeti život). Dati život za svoju ljubljenu, to je već druga stvar koja se možda događa samo u filmovima, gdje je to nestvarno, samo gluma pa je lako, ali u stvarnom životu, to bi bilo nešto najplemenitije. Možda će se nekome to činit hipersnezibilno
, nekome možda romantično. (svatko ima drugačiji ukus, osim srodnih duša, ako takvo što postoji)
Kažu da svako zašto ima svoje zato, ovaj put ne. Zašto sam odabrao za temu ovoga posta ženu? Ne, nisam zaljubljen. Nikakva ljubav na vidiku (pomolu); slobodan, slobodan kao ptica sokol. Nebo i zvijezde jedina granica. Nije danas dan žena (zar ne?). Možda sam okružen s previše ljepotica. Vjerujte mi nisam previše feminiziran, onda bih valjda pisao o muškarcima i njihovim tjelesima. Možda pišem iz jednog priprostog i logičnog razloga: mogu i želim pisati o ženama. Ali ne kažem da ih razumijem u potpunosti (ipak muškarci su s drugog planeta, Marsa, a žene s Venere). Bitno je poznavati granice svoga znanja i proširivati ih.
Da na kraju završim ovo pozdravom svim prijateljicama 
p.s.
i prijateljima
n.n. - gost bloga, poznat redakciji
Kažu da u posljednje vrijeme ne viđaju me često na forumu ili na msn-u, a neki govore da sam postao mističan i tajnovit. Možda imaju i pravo, a možda i ne. Nemajte straha! Tako ipak promijenio se nisam. Ja sam još uvijek onaj stari. (...)
Dugo nisam napisao post, a ni sada ne znam zašto ga pišem, možda zbog tih napisanih riječi lakše dišem. Kao nekad, i sada sam na istome mjestu. Neko drugo vrijeme, prošlost iza mene. Nek miruje ono čega ne bi. (...)
Neki ratoborni , koji ne vole ovaj blog htjeli bi da se obriše. Ja vam kažem da tako neće biti. Bit će još novih postova uskoro, s još zanimljivijim temama.
Prijatelj vaš živi i pozdrave vam šalje.
Nije na prodaju
Ovo nisu moje posljednje riječ, možda jedino prije jednog putovanja. Naravno nije bitno putovanje ionako svi negdje putujemo, negdje idemo, a na kraju s najradije vraćamo doma. Što da vam kažem, a da vam ne lažem niti izmišljam priče koje su već toliko puta ispričane. Možda nema ni stila, ali meni je moja domovina mila, pa gdje god pošao kući ću se vratit. Nemam ja tamo drugove ni drugarice, a kamoli moga srca vladarice. Meni je moja ekipa, prijatelji dika. Ne znam kamo i kuda dalje, al' vratit ću se i biti opet tu, s prijateljima popiti rakiju da me podsjeti na sve one naše lijepe dane i tuge rane.
Duke!
Pamet u glavu, kondome u dzepove, lovu u novcanike i have phun! I mora vas se vratit vise, no sto vas je otislo (ovo ne ukljucuje usvajanje malih crnaca)! Takoder, svatko po jednu mulatkinju mora donijeti meni. Dobru. 18+ (znam te cici dok si cicak bio)
I kad padne noc, sjedite vani na plazi s bocom u rukama (svatko!) sjetite se budala koje su ostale doma (takoder s bocama u rukama)!
ZeljoTheTerrible
And as we wind on down the road
Our shadows taller than our soul
There walks a lady we all know
Who shines white light and wants to show
How everything still turns to gold
And if you listen very hard
The tune will come to you at last
When all are one and one is all
To be a rock and not to roll
Woe oh oh oh oh oh
And she's buying a stairway to heaven
//btw
U koje doba dana najčešće pišete postove: tijekom noći (22 - 7 sati)
blablabla
lol
U ovoj vrućoj ljetnoj noć, sjedim i dišem kao riba na suhom i usput slušam Rihannu. Pokušavam se sjetiti nekih lijepih trenutaka iz svoje prošlosti o kojima bih pisao. Ništa mi ne pada na pamet, pomalo zijevam (ni sam ne znam je li to od ove pasje vrućine ili od kronične neispavanosti).
Želio bih otići van, pogledati zvijezde, pružiti ruke prema njima. Volio bih da mi mjesečina obasjava lice kao nekada. Dosegnuo bih rukama skroz do zvijezda i skinuo najsjajniju s noćnoga neba…, ali život nije bajka i ovako što moguće je jedino u snovima (snovima - jedinom bijegu od stvarnosti, kako sam jednom davno napisao).
Ne mogu se sjetiti što sam u posljednje vrijeme sanjao, samo pamtim dobro jedan san… san od prije 5 mjeseci.
Sada bi mi dobro došao jedan ledeni sladoled od zelene jabuke s preljevom od čokolade… mmm… Pišem gluposti; jedno nema s drugim veze. Očito da ni ja nemam veze s ovim planetom
, ali neka mi netko onda pokaže s kojega planeta sam došao. Gdje se trebam vratit ?
Opet lupetam… Sve vas lijepo pozdravljam i vidimo se uskoro (nadam se).
Ovaj post pišem ne ko nekad zbog tuđih želja već zbog…(sira i kajmaka, a što drugo da vam kažem kada ne znam ni sam).
Pripremah se užurbano, ali još uvijek pazeći da ispadne sve kako treba. Pomalo (puno) umoran, ali još uvijek odlučan krenuh u subotnju noć. Krenusmo sami, nas dvoje: moja sjena i ja.
Ova noć bijaše sve samo ne obična. Da li je kriv mjesec pun ili luda glava; uzavrela krv, srce opijeno. Bijaše (opet ta riječ) već prošlo 21 sat i 43 minute, a približavah se korzu ja. Dođoh tamo dužim putem; hmm… da li je to bila najava neobičnih događanja te noći ili samo slučajnost. Pjevao je Škoro, bilo je točenog piva (samo postojana pjena). Popih nešto piva. Prošao sam korzo uzduž i poprijeko, vidjeh neke meni poznate osobe. Tako slušao, pjevao, pio, gledao (možda ne baš tim redom, al' nije bitno) i motao se okolo po korzu; čak napravio krug po okolnim ulicama. Završio Škoro, ali ne i ja sa svojim točenim (pivom - za one koji ne znaju) pa se uputih do šetališta braće Radić (ako se ne varam tako se zove onaj prostor pokraj Save).
Sjedoh na jednu klupu i ugledah drugu na svijetu najljepšu stvar u svom životu (ono prvo nije stvar): mjesec pun, kao dukat zlatni na crno-plavom jastuku. Obasjava vodu, baca svoj odraz, uznemiruje dušu. Romantična noć, profesor (neću ga imenovati) izveo svoju ženu u šetnju ili je možda ona njega. Ljubazno izmijenismo par riječi. Nastavio sam svoju šetnju ulicama grada, Slavonskoga Broda, sreo nekoliko prijateljica.
Prođoh pokraj mjesta odgođenog susreta (mjesto gdje sam se trebao naći popodne na piću s prijateljima, a navodno je jedan spavao), još radi (vrata otvorena, čuje se glazba i ljudski glasovi), bacih pogled unutra i pomislih da vidje… ne, ne, to je samo slatka (kao čokolada) iluzija, gorka (poput piva) je istina. Vratih se opet do Save bacih još koji pogled na dukat i odraz u vodi. Krenuh put doma svoga, bijaše tek pola sata iza ponoći.
Skoro će dva sata i privodim ovo, svoje pisanje kraju. Možda imam još materijala za pisanje, ali za ovaj put to je sve od mene.
Leon
Kroz izmaglicu dima spaljenog ljudskog mesa, pokoji warlock raskidan mojim berserkom uz dvojcu jos hrabrih komrada napredovali smo ka silueti fundimentalnog zla... Zli covjek se vratio... zlo se vratilooooo!
Oprezno koracanje, pokoji prdac i podrig tu i tamo, zveckanje starog maca, znojna ruka... Pogled na ovog pokraj mene... Pisa... Onaj drugi? Gdje je? Okrecem se... panika brate, zlokoban osjecaj u malom prstu na nozi... Nesto ne valja... KRIK! Utani-huriro se. Brate, kakav izraz lica; kao kad Petko zavrsi sa poslom. Ali spreman sam, znam da dolazi. Zlo, ne Petko.
Priprema, pozor, Vladimir Nazor!
Brzo smo oblikovali kozmoloske sile u nasu korist: redovnik je prizvan! Komradi dahcu, znoje se i srce u vatri kuju. Plac u pozadini (Petko's baaaaaaack!), odlucnost u licima. Sve napreduje dobro, kao bakine krofne. Zlo se poc... krofne... mmmm.... srljp...
Ali, iznenada, Zlo prestane s napadanje; Zlo promisli; Zlo se ogleda oko sebe; Zlo se pita gdje se k vragu te bakine krofne... krofne... mmmm... Isfrustrirano cinjenicom da krofni nema, Zlo mijenja svoj ultimativni cilj: to postajemo mi. Prvi pokusaju dodgeanja i twirlanja napada dobro prolaze. Uskacemo u teleporter i na sigurnom smo. Neki povracaju, neki se mole, neki traze krofne... mmm krofneee... tople, slasne, s mrvicu secera na vrhu... mhhhhmmm...
Skupismo snage za posljednji udarac, zavrsni cin, kuliminacijski potez, raspletni moralni obvez, svrsetak kraja, kraj svrsetka... Iskusna lica dok smo dogovarali taktiku (0.001505s, aprox), lica koja znaju, duse koje osjecaju... krofne... mmmmmmmmhmmmm...
Taktikom zvanom "Hopa cupa, nas dvojca skupa!", rmx by Jeobi de Krofnio (inace poznati Krofnanski grof iz stare loze Krofnica) se odlucujemo porazit Zlo. Na eci peci pec smo svi crkli. I bilo zabavno.
Sad malo mog palamudenja:
- jedu mi se krofne i grozde: zajedno! (da, znam...)
- post nastao jer mi se komentari proslog dugo ucitavaju
- spava mi se i boli me vrat = masaza, but sadly...
- pozdrav Sarinom Domagoju... May the Toljaga be with you!
- ubio sam Jasmina S.
- i on je mene, gad 
- najopasnije je zivjet s il oko Joze 
I za kraj, glazbena preporuka, od sad pa u proslost GP:
Tool - The Package
U klub starih prdonja i NIMALO skrachenih je ushao danas, 31.05., novi chlan. Tim povodom mu zhelimo hektolitre piva u ruci (ili okolnoj bachvi), kitu cvijecha za onu pravu i njegovu slatku malu.
Cari amici,
sretan ti rodendan!
Od danas pijesh legalno. Proshla su vremena kad su za nasha sranja morali starci ichi odgovarati u policiju. U ime tvoje, i u chast svih netom punoljetnim postalih ljudi, u petak pijemo na zadnjoj nam PMZici!
Ajoj, ajoj, cijeli viski che biti samo tvoj 
(men' ide vodka 
)
Potaknut stalnim komentarima tipa: kad će novi post i slično odlučih ga napisati. Iako mislim da ja nisam prava osoba ili barem ne po vašem čitateljskom ukusu, napisat ću post pa kako god da je.
Koju temu biste željeli da obradim? Da vam pišem o ratu(Irak je neiscrpna tema; svaki dan desetci i desetci mrtvih i ranjenih) ili miru(teško to negdje naći, al' ima i toga); tuzi ili radosti; nogometu(mogao bih pisati o Liverpoolu – klub za koji navijam; ovogodišnji gubitnik finala lige prvaka; imamo nešto zajedničko) ili košarci(teško – to nije moje područje); ljubavi(možda ste čuli za teoriju koja govori da je ljubav bolest; čak sam pomislio da je istina i da ne želim više nikada biti bolestan – ha ne razumijete… nije ni bitno, možda ni ja ne razumijem) ili mržnji(to ne stanuje kod mene – ponekada se javi, ali uspješno obuzdam)…
Toliko tema, a baš se ja našao da nešto pišem. Mislim da bih vam najradije filozofirao. Čovjek samo kad filozofira ne laže, jer kad filozofira on izmišlja. To vam je mudra misao, nekoga meni nepoznatoga autora. Vjerujte mi nije moja, nisam ja tako pametan.
Da, umalo zaboravih spomenuti našu prekrasnu školu o kojoj nemam ništa za reći.
Pitam se zašto sam ovo sve napisao; da bih zadovoljio svoje stvaralačke potrebe ili samo zbog nagovora drugih?!?! Zašto trošiti riječi kada su sve već odavna napisane; da li stvarno mogu nešto pametno napisati. Ostavljam se riječi i krećem na djela; možda mala al' svijet će biti drugačiji(nadam se bolji)…
Eto već je i bilo vrijeme da napišem post. Posvećujem ga jednom prijatelju, jednom, ali vrijednom. Danas je njegov dan: 18 rođendan. Tom prilikom želim mu sve najbolje (a vjerojatno i drugi). Više nemam inspiracije pa je to sve od mene za sada; kratko i jasno.
I evo nje opet, one male čudnovate crvenkapice koja je za divno čudo ostavila črne čarape kod kuće da ih može obuć njen pomalo feminizirani brat čiji je najbolji prijatelj Aristotel. Al naravno tigar je opet bio na pregledu kod zmaja, šuška se rektalni. I onda došo Ivanov i Plazanov i popili svaki po gajbu piva da bi onda baka rekla «di je postolar?» Svi se pogledaše u čudu i ne vjerovaše svojim očima jer postolar i onaj mali pero pobjegli zajedno, et ko bi reko. Ma nije to brinulo garfilda koji je samo nastavio čitati svoje novine, kao da se ništa nije dogodilo…………. I na kraju nemojmo zaboraviti da somun ne može bez dvije kifle da balansira
Neshto ekhmnije ne ochekujte do sljedeche post-opijachina sesije sa budalama. Drugim rijechima, uskoro uskooorooo...
...@Duke & Chichak
B l a b l a b l a a a b l a b l a a b l a a a b l a a a a a a a .
Promjena frizure.
Skuzhih da kad zhensko mijenja frizuru, mora minimalno povuchi josh jednu zhenskaru sa sobom i onda tako njih dvi odu na peglanja, centrifugiranje, kvantiziranje ionizacijskog subatomskog nechega... Uglavnom, kljuchan je sljedechi dan - bilo u shkoli ili na nekoj odgovarajuchoj manifestaciji, aka komunalno opijanje, zapijanje, dopijanje i slichne radosti. Eh, a tada, njih dvi ushetaju u razjarenu rulju potpuno nonshalantno, gotovo ne primjechujuchi da su upravo josh jucher imale glavu u ionizatoru fotonskog dielektrichnog nechega... Naravno, njih dvi pronadu neku sasvim, ni njima potpuno jasnu, 6. temu za razgovor dok korachaju prema gomilici zhenskih stvorova koncentriranih na istochnoj strani brda - klupchica. A tada... Kad jedna iz te, gore spomenute, gomilice primjeti ove kako dolaze, primjeti sasvim novu, josh prepunu plazmatsko-deriviranih chestica sjaja i zakreshti njihovo ime intenzitetom koji za debelo nadjachava rad mlaznih motora Airbusa A380 pri uzlijatanju sa punim teretom dok mu vjetar od 250km/h pushe u nos, a pilot je propali lijecheni alkoholichar dok mu kopilot pushi *****. E, tako negdje otprilike. A za to vrijeme, njih dvi nabace zachudenu facu i u nevjerici govore kako ta frizura nije nishta, nishta im ne znachi. Ipak svi, pa i kopilot punih usta, znaju da to nije tako. Ali taj se ritual ponavlja non-stop, kao da je postao neko nepisano pravilo, on je posljedica uzroka (ritual <- zhensko), derivacija tendencija i bla bla...
I onda che njih dvi, laganim korakom odshetati u shkolicu nashu nam predragu, ili pak do klupchice na kojoj u mraku nochi lezhi povecha kolichina veoma neukusnog picha, ali svi mi posjedujemo moralni kompas koji nam nalazhe da se rijeshimo istoga. Njih dvi uzhivaju u novostechenom statusu novofrizurica sve dok ne naleti neki pijani / nepijani visokoelokventirajuchi, überinteligentni i super pametni konj u vidu mushkarca koji che na pitanje "Jel ti se svida?" / "Shto vidish novo na meni?" samo promuljati neshto i dodat na kraju "Ne!11!!1!" ili "WTF?!1?1!?!!?!" i odglavinjat u nepoznatom smjeru u noch / shkoli (gotovo pa ista stvar, ne?), a ona che ostat stajati tamo i mislit "Koji konj!". Nedo bog da joj se svidao.
Prehlada.
Bijah u subotu na poloj-shumetina-dodaj_ovdje_shto_hochesh festu. Svirali Tu-dumovci (shto kazhete da napravite sajt? Dobrovoljiram se za dizajnera, urednika, hostesu i hostera 
) i tamo skakao ko' budala (mozhda bez ko'?), sjedio na zemlji oko vatre koja se chinila kao da che trajat duzhe no noch, pio pivo koje je bilo sasvim oke i sve to u majchici. Ali je bilo super. Palo je od tada josh glupih odluka, poglavito onih o odjevanju tako da se sve to eksponencijaliralo i dovelo do prehlade koja je trajala u svom svom zamahu sa srijede na chetvrtak. Ali je bilo super. Ovo shto chu sada rechi che nekima moooooooooozhdaaaaaa zvuchati chudno, ali ja volim biti bezazleno prehladen - sve poprimi takvu nekakvu zlachanu boju, pomaknem glavu i 5 minuta nakon toga slika mi se dana iz ochiju mojih josh pomiche, imam dojam kao da me sa svih strana pritishchu zagrijanim jastucima od najmeksheg perja, sve se provlachi kroz zlatnu maglu koja usporava dogadanja. Jutros sam, evo jelte, zdrav. I sve je opet isto: saturacija u pravim omjerima, kontrast na starom. Sada su ostali samo negativni aspekti prehlade - shmrcanje, balavljenje. Ochekujte uskoro vidjeti na vijestima kako se greenpisovci vezhu za mene, a na njima natpisi "Sprijechimo unishtavanje prashuma!!1!!". Nadam se da ste skuzhili da pokushavam asocirati na chinjenicu da troshim maramice i slichno, nosu prihvatljivo, ispuhalo. Hip hip hure... Apčiha!
If I were a bird...
Vjerojatno je do prehlade i one zlatne magle koja je sve poljepshavala, ali jucher se zdesilo nekaj zanimljivo - dvi lastavice, na reshetkama prozora nashe nam predrage shkolice (jelda su bile super V.M.?). Ono shto me posebno osapnulo jest bio taj kontrast: mi unutra, ja bolestan, unutra tmurno (nije profa kriv), sve nekak smireno, spokojno, a eto njih dvi na reshetke se doshle igrat, skakutat i prkosit. I malkoc su one tamo stajale, gledale i chudile se. A vech sljedechi trenutak puff! Nema ih.
np: Hladno pivo - Kaže stari
Zakljuchak:
I.Z. je jedna veoma zlobna, sramezhljiva i neshvatljiva profa. I.S., mushko, je natjerao K.S. gotovo do placha. Od smijeha. A mene je ista zamalo ubila. Sudoku je zarazan. Proklet bio sudoku. (, I.B.). Idemo pijanchevati ovu subotu i drushtveno se oplemeniti.
Kaže stari: ''Što vam fali su bar neki ideali!
Ili netko da vas tlači da niste samo potrošači!''
Ja ne kužim kaj on brije, nisam rođen tol'ko prije
Al izbjegavam tenzije zbog njegove mi penzije
//edit:
http://www.youtube.com/watch?v=DCqvYaxJv24
